U nedjelju 27. 10. u Centru mladih Ribnjak održan je koncert klasične indijske glazbe u sklopu programa IZA UGLA – UHO SVIJETA, programa koji se temelji na zamisli da se otvor pozornica stranim glazbenicima koji žive u Zagrebu bilo kao azilanti, kao expati, strani radnici i studenti. Koncert je osmislio i glazbenike okupio Jonathan Walton, britanski glazbenik koji već nekoliko godina živi u Zagrebu.
K: Jonahtane, hvala ti na ovoj večeri. Ovo me iznenadilo, ljudi koji sviraju indijsku glazbu ali nisu Indijci, osim Om Prakasha. Posebno su me zadivile tvoje vokalne sposobnosti i činjenica da si pjevao Indijsku glazbu. Reci mi, kako to da se baviš Indijskom glazbom?
J: Bio sam profesionalni glazbenik u Londonu i radio sam sa etno i ‘world’ glazbom. Studirao sam etnomuzikologiju na diplomskom studiju. Potom sam skladao komercijalnu glazbu, pisao jinglove i slične stvari. Mora da sam napisao previše skladbi za tablete protiv proljeva i slično jer sam potom pao u depresiju i potpuno odustao od glazbe. Započeo sam novi projekt koji nije imao veze s glazbom, a onda sam otišao u Indiju, čuo karnatačku glazbu i potpuno se zaljubio, naprosto zato što mi se činila kao potpuna suprotnost komercijalnoj glazbi za TV. Nisam znao da glazba može postojati u takvoj polarnosti, biti u potpunoj suprotnosti. Bio sam svjestan svega što sam mrzio radeći komercijalnu glazbu. Kada učiš karnatačku glazbu kažu da radiš svoju sadhanu („duhovnu praksu“, op. ur.) , svara sadhanu („duhovnu praksu glasom“, op. ur.). To je praksa, u stvarnosti se posvećuješ, otvaraš se svako jutro. Bitno je to raditi svaki dan, pri čemu se otvaraš svemu oko sebe kroz pjevanje i note.
K: Zanimljiva priča, kao i činjenica da si se preselio iz Londona u Indiju. Je li bilo samo zbog glazbe ili je iza toga bilo i nešto duhovno? Ili si se samo htio preseliti iz Londona? Kako to da si odabrao Indiju?
J: Odabrao sam Indiju zbog… zapravo, otišao sam na jedan tjedan na poslovni put u Pondicherry u Tamil Naduu u južnoj Indiji i jednostavno nisam se bio spreman vratiti. Nazvao sam svoju suprugu i kćer i rekao ‘Znaš što, dođite ovamo na odmor.’ Trebalo je biti tri tjedna, no pretvorilo se u četiri godine.
K: Znači, bio si u Pondicherryju u Tamil Naduu, a sada pjevaš karnatačku glazbu. Što te privuklo tome?
J: Karnatačka glazbe je sveta glazba južne Indije, glazba koja se izvodi u hramovima. Nije strogo povezana sa Karnatakom, ne znam zašto se tako zove, ali u srži to je glazba koja se pjevala kao hvala raznim bogovima i božicama. Izvodila se samo u hramovima, potom su, za vrijeme Britanskog Carstva, Englezi uništili mnoge stvari, a pokušali su potisnuti i ovu kulturnu aktivnost te su je uveli u koncertne dvorane. Htjeli su nešto što je bilo dohvatljivo Indijcima srednje klase, onako, da možeš otići na koncert, kao u Londonu. Htjeli su tako nešto napraviti. Ali u svojoj srži to je duhovna glazba, gotovo ekskluzivno hinduistička, takvi su i izvođači, glazbenici, takva je tradicija. To je brahmanska glazba pa se inače izvodi u hramovima. Postoje vrlo zanimljivi glazbenici. Moja učiteljica je bila Francuskinja Emmanuelle Martin koja je deset godina provela u Chennaiju s T. M. Krishnom koji je vjerojatno najpoznatiji pjevač karnatačke glazbe u Indiji i koji je potpuno ovladao tim oblikom glazbe. Planiram je pozvati ovamo u Zagreb kako bismo napravili radionice. Dovest ćemo je i na Sveučilište.
K: Ako sam dobro razumio, tvoj učitelj nije bio neki indijski guru, ili si prije Emmanuelle Martin imao indijskog učitelja?
J: Jesam, imao sam mnoge indijske učitelje. Danas sam pjevao kompoziciju koja je bila najdraža skladba jednog od mojih učitelja koji je preminuo. Zapravo, nakon toga sam otišao iz Indije.
K: Je li to bio Krishna Kumar?
J: Krishna Kumar, da. On je umro, i to je nekako bio znak da odem. Kada izgubiš učitelja, ne znaš što učiniti. Teško je pronaći učitelja.
K: Kakvi su ti bili opći dojmovi dok si živio u Indiji?
J: Mislim da nikad nisam bio na mjestu koje se tako dobro osjeća vlastitoj koži. Pogotovo tamilska kulture…ne znam baš mnogo o sjevernoj Indiji. Tamilska kultura je tako bogata, duboka i radosna, tako praštajuća i dobra…tako teška za razumjeti. Upoznao sam ondje mnoge fantastične jezikoslovce, Europljane koji govore po četiri-pet jezika, no nitko nije mogao govoriti tamilski. To nekako ljudima zakovitla mozak. Jednostavno sam se zaljubio u južnu Indiju i tamilsku glazbu.
K: Da li ti je glazba bila glavna ili si tamo bio i zbog nekih drugih razloga?
J: Ne. Dok sam bio tamo počeo sam boraviti u Aurobindvu ašramu u Pondicherryju. Volontirao sam podučavajući glazbu za djecu od pet-šest godina. Potom smo živjeli u Auravilleu, u tamošnjoj međunarodnoj zajednici, za što mogu reći da je bilo zanimljivo iskustvo. Tamo sam upoznao mnoge vrlo zanimljive ljude, stručnjake za Indiju koji su Indiju stvarno voljeli. Upoznao sam i fascinantne Indijce, pošto je Auraville napola indijski, i sami Indijci koji su živjeli tamo bili su vrlo zanimljivi. Takvo je bilo iskustvo. Ozbiljno sam učio, pjevao sam dva-tri sata dnevno.
K: Po svom obrazovanju si profesionalni glazbenik?
J: Zapravo sam lingvist, potom sam studirao muzikologiju, etnomuzikologiju. Mnogo godina radio sam kao skladatelj, pisao sam glazbu za kazalište, TV, plesove i tako dalje. A sada, znaš, karnatačka glazba je cjeloživotno putovanje…
K: Kao i sve u Indiji.
J: Da. Sviram trubu, i želio sam svirati karnatačku glazbu na trubi, a onda sam shvatio da to nitko ne radi. To ne postoji.
K: Zapravo je upravo to bilo impresivno. Nisam nikad čuo da se ta vrsta glazbe svira na trubi. Pogotovo kombinacija trube i bansurija, je li to tvoj izum?
J: Da, mislim da je.
K: Čestitam na tome! Zaista impresivno.
J: Jako mi je dugo trebalo kako bih se odvažio uzeti trubu. Ne želim da izgleda kao da nemam poštovanja. Znaš, kada se pristupi nečemu indijskome, pogotovo ako si stranac, ne želiš to napraviti površinski. Izazov je upravo bio da vidim mogu uzeti ovaj instrument i učiniti to na način koji iskazuje poštovanje. Otišao sam u Indiju prije deset godina. Idući mjesec bit će deset godina otkako sam prvi put došao u Indiju.
K: Što te onda dovelo u Zagreb? Koliko čujem dobro pričaš hrvatski, pretpostavljam da ovdje živiš neko vrijeme?
J: Tu sam pet godina. Moja kćer i bivša žena žive ovdje. Ona je Hrvatica iz Bosne i moja kći je Hrvatica.
K:Znači ovdje živiš?
J: Da, živim tu.
K: Čime se ovdje baviš?
J: Radim ne jednom projektu glazbene terapije. Dio sam međunarodnog projekta, koji promiče uporabu glazbe u terapiji djece s epilepsijom.
K: Uključuješ li u to i neku indijsku glazbu?
J: Ne baš. Glazba koju koristimo za djecu odgovara njihovim moždanim valovima dok spavaju. Ne biramo ono što oni čuju. Radi se o vrlo zanimljivom projektu, no bio bi to još jedan dug razgovor.
K: Koji su ti planovi, ostaješ li u Hrvatskoj?
J: Ostati ću ako mogu naći ljude koje zanima indijska kultura.
K: Kako ti se sviđa živjeti u Hrvatskoj?
J: Ne znam baš druga mjesta osim Zagreba, ali Zagreb je jako dobro mjesto za odgajati dijete. Vrlo je lijep, siguran, to mi se sviđa. Čini mi praktičan, ne moraš putovati dva sata kako bi stigao na posao. Europski je grad srednje veličine, ali je i glavni grad, pa ima bogati kulturni život. Dok nisam upoznao Om Prakasha, koji živi u Rovinju… Morao sam ga pronaći. Nitko ga od mojih prijatelja glazbenika iz Zagreba nije poznavao. Stvarno sam ga morao iskopati i pronaći. Proučavati i pjevati indijsku glazbu u Hrvatskoj samotno je iskustvo. Zato sam tako sretan što sam mogao svirati s dečkima. Morao sam dovesti Tonyja sa Mallorce. Znaš što, nađi na svojoj katedri glazbenike s kojima bih mogao svirati. Napravimo neke tečajeve ili večeri indijske glazbe. Volio bih to. Imao sam sreće naučiti nešto od jednog od svojih učitelja. To nije bio Krishna Kumar, nego jedan prije njega. . To je tehnika koja se zove yoganadapasana. U osnovi je to svara, svakodnevno vježbanje glasa, sa-re-ga-ma, ali tako da lociraš svare u čakrama u svome tijelu. To je odlična vježba i vrlo pristupačna onima koji nisu glazbenici. Odličan je to uvod u to zašto se indijska glazba toliko razlikuje od zapadnjačke, jer u indijskoj glazbi pokušavaš koristiti i svoje tijelo, a ne samo uši.
K: Hvala ti puno Jonathane na ovom razgovoru. Nadam se nekom ponovnom susretu.
J: Hvala i vama.
Razgovor vodio Krešimir Krnic
Prevela s engleskog Ema Krajinović
*Više o yoganadopasani možete pročitati na: https://www.lemez.net/yoga-nadopasana/
